Depresivno nedjeljno poslijepodne, zeleni val; pogled na statu-a od klinca koji piša u fontanu.

Što li hodaš tako sneno?-
Poput starice koja pogledom vapi
za refleksijom prijašnjih dana.
Mislima hirovitim, osjećajem nostalgije
dopuštaš da se sutra u prošlost pretoći.

Pokretno nepokretnim činiš
a krila su kratkog postojanja.
Okove na se stavljaš i prizemljuješ
ono što letjeti mora. Tuguješ.
Plačeš. Odbacuješ ono što priroda ti dala.

Kad realne postanu oči
tad krila ne mogu da slušaju želje.
Zbog suze sat neće uznazad krenuti.
Ti opet si na zemlji, na mjestu
gdje snena si bila. Sama.

Ma, što li hodaš tako sneno?
Probudi se i potrči.
Usput primijeti merne i poželi ne postati.
Starica koja vapi za refleksijom prijašnjih dana.
Sat ide.

A gdje su krila?
- 17:15 - Komentari (1) - Isprintaj - # 




Nikada ne nalazim volju za napisati post. Iznimka je samo onda kada imam realno pametnijeg posla.









Došao sam do zaključka.

Prirodno je da se žena, koja je u sretnoj vezi (ilitiga robinja nekom muškarcu), poružni na ovaj ili onaj način.

Biološki se povlači sa tržišta, konkurencija je ionako prevelika.


- 22:17 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#







Usuđujem se napisati post...

... iako sam čvrsto odlučio ne griješiti više. Amen.



Vidite, zadnjih nekoliko dana moje minimalno mišljenje o zagrebačkoj akademiji (teatra, filma i tehničkih detalja toga područja) se je srozalo do apsolutne ništice. 

Ne, mene Dolores Lambaša nije digla- već upravo suprotno. 

Čisti beton. 



Ožednio sam.

Ustat ću, otići do vode, vratiti se neću.

To je moje proročanstvo.



Postam drugi dan, moram još pomno razmisliti na koji način želim ocrniti tu crnku.


- 00:08 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#







Tramvaj natopljen znojem vozi se u krugu, ja odlazim daleko, do jeseni ne vidim prugu.





.

Image Hosted by ImageShack.us




Percepcija.



Desna drži njegovu ruku

Lijeva diže mini-haljetak

Da upotpuni tuđem oku krajolik. Ljepotom.



Jadnica, ne shvaća

Kako otkriva ,,naračinu koru''

A oni su ljubitelji mandarina.



Mene se ne tiče

A opet gledam i komentiram

Jebiga, čovjek sam

Baš kao i onaj tamo

koji upravo šapuće supruzi



,,A vid ove prdonje kako ti gleda 

u dupe.''





- 15:25 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#







Hodam i primijećujem. Imam muskulfiber jer više guzica nije mi mlada.





a) Još davnih dana razvio sam teoriju šetajući se subotom navečer sam po centru grada (baš poput ogorčenog mizantropa- jedino što sam facialno bio potpuno drugačiji- smijao sam se ljudskoj gluposti i uživao u komediji baš kao što sam večer prije uživao u skečevima montipajtonovaca), da žene nikada ne flertuju s drugim muškarcima ako nije dovoljni broj gledaoca (publike) usmjerio pogled na tu moralno ilegalnu radnju. Najčešće takve sitacije nalazio sam u popularnim kafićima. Da, da, onima s astronomskim cijenama (svi se nešto žale na nekakvu krizu. odjeća, pune vrećice, cigarete i svakodnevni poveći ugostiteljski računi ne govore. na onaj način na koji se priča o krizi u medijima. nema je. vjerojatno je sakrivena). 



b) Žene u ljetnim danima kupuju pudere u tamnijim nijansama. Svaka druga, umjesto zimsko-jesenske svake četvrte, ima lice brazilke (mislim pritom na nijansu boje kože) a tijelo skandinavke.

Kontrast je uvijek bio privlačan, no ne na voštanim karikaturama kojima se doslovno taj puder topi na +35. I onda se svi čudom čude prištevima na licu iako su pubertetski dani daleko, daleko ostavljeni iza njih.



c) U prometu najviše psuju oni koji nisu defenzivni vozači odnosno oni koji te iste gluposti, koje su izazvale njihovu trenutnu burnu reakciju, rade puno češće i na puno gori način.

Ja, recimo, vozim bicikl.



d) Zašto ljudi uvijek osjećaju zahvalnost i poštovanje prema prodavačici koja im je oprostila '10 lipa'? Sjetite se svih cifri vaših računa u rasponu od xx,95 kn -xx,99. Jeste li ikada izinstirali na tih nekoliko lipa? E pa, prodavačice vam duguju mnogo, mnogo više. I vraćaju vam. U svim gratis stvarima koje dobivate. I svim lipama koje ne dobivate. Toliko o besplatnim stvarima.



e) Umoran sam i boli me glava. Zračenje kompjutera je nepodnošljivo.

Rak? Mutirane stanice? Ja uistinu ne znam zašto dolazi do toga.



Image Hosted by ImageShack.us




Planiram personalizirati template (pozadinu). Ovo je početni korak.

Sumnjam da ću u skorije vrijeme zakoračiti i drugom nogom (prčkati po html-u).

Lijen sam. 

Sviđa mi se to.

Trunem, i ne poduzimam ništa u vezi toga.

Jesam li depresivan?

Mislim da je dovoljan potvrdni znak to što sam otvorio blog.

Barem tako kaže moj prijatelj.





- 23:29 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#







Čestitam! Stekli ste novi, mukotrpno zasluženi sinonim- govninar umjesto novinar!







Image Hosted by ImageShack.us




Biti novinar nije lak posao. Zahtjevnost tog zanimanja je u rangu potrošene energije jednog prosjećnog bauštelaca naftne platforme. Bauštelac je vaš mali mozgić koji mukotrpno radi pišući sranja, a opasna platforma je ustvari vaš šef koji vas natjerava da pišete radi tiraže. Napisati vijest koja se prodaje može samo novator= iliti osoba koja kenja i kroz ulazni port- usta. Svatko zarađuje kruh na najbolji način koji zna (i može), ali žalosno je da se nečiji talent i mogućnosti ograniče na notorni žuti tisak novinskih kvazi celebritija. Slažem se- to se čita, to se traži- i to se proizvodi, ali tko je tu kriv? Ljudi ili mediji koji su naučili te iste ljude na tako niske standarde njihovih novinskih kriterija?



Prestadoh odavno gledati vijesti jer me ne zanima neka Rihanna i njeni privatni- upitno moralni problemi dok se malo istočnije ratuje, gladuje, umire i ubija. Istina, pretrpavati vijesti

svakodnevnim krvoprolićima isto tako nije rješenje, no barem neka jednom spomenu imena, osobe i događaje koja se pronalaze u pitanjima ,,opće kulture'' pri upisima na fakultete tako da učenici izbjegnu stresove, blokade i osjećaje manje vrijednosti kada vide da je njihovo višemjesečno učenje palo u vodu (neću reći četverogodišnje jer ipak ovo nije post averzije spram školskom sustavu, iako će uskoro doći na red i taj). Opća kultura se svakim danom povećava jer svako malo osvane neki genije za kojeg bi cijeli svijet trebao znati, ali zašto mediji takvu vijest stave iza osmrtnica u novinama ili pak u 2-minutnom foršpanu skraćenih novosti tako da nitko živ ne stigne ni registrirati o čemu a još manje zapamtiti to ime kojeg je voditelj brzinski spomenuo. 

Internet je zapravo genijalna stvar; za discipliniranu osobu koja zna što traži. Lako izbjegneš gluposti ako pristupiš tražilici sa točnom riječi ili informacijom koju tražiš jer u protivnom se lako izgubiš u moru nebitnih stvari, situacija i ljudi te brzinski zapadneš u tračersko primitivno društvo gdje se samo gleda tko nosi pradu a tko ne. 



Strašno je gledati u što se pretvaramo- u tijela bez glava, u šminku bez lica i skupu odjeću- na tijelu bez duše. (svečano si dodijeljujem nagradu ,,Citat dana'', žiri je imao veliki intelektualni izazov pri odabiru istog. ja sam žiri, i imam muskulfiber na mozgu.)



Uvijek sam cijenio moć prepričavanja (atenšn horanja= attention whore). Znao sam nekolicinu ljudi kojima sam se naprosto divio slušajući njihove lovačke priče čiji su se detalji bitno mijenjali ovisno o situacijama u kojima su se u datom trenutku nalazili. I tako sam čuo od; 

1) Luke- 1000 verzija upoznavanja ondašnje cure koju nitko od našeg društva nije upoznao, danas je bila plava- sutra brineta, a dan poslije fatalna crvenokosa manekenka. Ali ne sjećam se onda da je ikada spomenuo kako je bila čelava jer sam siguran da je to posljedica tako učestalih promijena boje kose.

2) Maje- o njenim famoznim ljetovanjima na Jadranju i susretima sa divovskim morskim psima (nikako se nije mogla odlučiti za vrstu- da li je bilo riječ o bijeloj ili gorostasnoj psini)

3) Mikija- imao je superujaka koji je čak jednom zgodom bio vlasnik 50-metarske jahte usidrene na velikom jarunskom jezeru

4) sused Ante- taj pak, prema njegovoj tvrdnji, je poznavao turskog sultana kojeg je slučajno upoznao dok je bio u Vijetamskom ratu.



Antišu sam malo karikirao, ali priče su bile u tom rangu laži i kretenarija. Tako da smatram da su novinari ljudi ala ,,iznad navedene persone'' samo što oni koji pišu za novine ne mogu baš mijenjati toliko učestalo bitne elemente priče i ključne faktore zapleta i vrhunca. Jer kada se odštampa- gotovo je, jedino ako odlučiš plagijati priču konkurentske novine- e pa onda se mijenja apsolutno sve- mjesto, vrijeme i spol unesrećenog/otračanog.



Zašto sam uvijek volio Luku? Ma ta njegova megalomanska sposobnost preuveličavanja me je fascinirala, onda i sada. Jedinica se redovito pretvarala u četvorku (i ona školska, i ona djevojčina), 75 konja toyote u 550 konja maserati-a i 1 piva u jednu bačvu pive.

On je ,recimo, danas uspješan novinar. Odnosno unaprijeđeni netko i nešto u svijetu medija koji je počeo karijeru kao novinar. 

Jako dobro plaćen lažov koji vozi BMW X5 (bez kredita, njegov auto) i kojeg sam ovoga puta vidio svojim očima kako tapša tu makinu, jedino što nije to bila TS verzija kao što je on uporno tvrdio. No dobro, u svakom slučaju imam mu na čemu zaviditi.



Jedno vrijeme sam i ja u svojoj pubertetskoj hijerarhiji zanimanja imao zanimanje novinar. Ali sam pao test inicijacije- loše sam prepričao Ivaninu blamažu ptičjim govnom, Luka je na moj dosadnjikavi početak (kojeg btw nitko u društvu nije slušao) ubacio neke zanimljive seksističke pridjeve koji su u roku keks probudili uspavanu publiku.

On je talentiran, ja nisam. Ja sam samo čovjek koji zna kakati kroz anus. On zna i kroz usta.



Zanima me može li se taj talent steći/naučiti kroz život ili se jednostavno tako rodiš? 

Jer da je ovo drugo u pitanju znači li to da je nosio, kao klinac, pelene na ustima?



Siguran sam da je u svakom slučaju bio analno-oralni wonderkid.



Image Hosted by ImageShack.us



- 17:14 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#







Gruba jezična nakaza- babarski post. 

Mrzim uvode. Oni žele pažnju. Žele vašu naklonost.

Preostaje mi; 1. biti jebeno orginalan 

2. biti kao svi ostali te vremenom steći vašu pažnju (čitaj; ostavljati vam prvo svima komentare u stilu; ej, imaš super blog svrati do mog).



Iptidaija. Primitivan, početan. Jesam li?

Irascibilan. Rasrdljiv, gnjevljiv.

Pogodite na kojem sam slovu. :)



Mogao bih napisati odu Klaiću. Anića sam već odavno zapostavio, tanašan je i suviše je hrvatski. 

A čovjek koji obožava baklave, ćevape, kebabe kome će se prikloniti?

Klaiću, naravno. Ja sam takav. Nehrvatski purger, dakle većinski sam.



Post nema temu, onako uvertiran je- skaćem iz dura u mol.

Još se nisam odlučio kakav će ovo biti blog. Ne znam uopće zašto je otvoren.



Možda sam previše usamljen u zadnje vrijeme te sam odlučio otvoriti cyber port do mojega srca?

Ne, nisam toliko goetheovski nastrojen.

Jednostavno mi je postalo dosadno čitati vaše facebook.com statuse citiranih cajki pa sam odlučio čitati sebe

i ostati neposjećen. 



Mrzim ljude. Baš kao uvode.

Ne znaju ništa osim glorificirati svoju ličnost. Žele biti pristupačno klonirani ostatku svijeta, imati 

osobnost jednaku svima. Žele biti masnovno voljeni.

Eh bien.



Ovo je blog koji je sam svoj vlasitit čitaoc.

Ja sam neshvaćen i među vama.



Ja sam svoj vlastiti djed. Svaka čast autoru. Kada sam pročitala to pismo

odlučio sam govoriti pročitao. Tako je sve krenulo.

Ona je cyber on i uživa u učestalosti O na kraju glagola.



Ništa, idem vam se ulizivati lažnim komentarima o vašoj genijalnosti, pisačkoj sposobnosti

i fantastično primijećenoj stvari.



Ne shvaćajte me ozbiljno. Ja ne shvaćam samog sebe i lijepo mi je.

Ne treba vam teret.



Baš sam negacijski.



Pozdrav, 

Ludvig I.



Image Hosted by ImageShack.us



- 14:55 -
Komentari (3) -
Isprintaj -
#







<< Arhiva >>


Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.